Teroristički napad na redakciju Charlie Hebdoa se dogodio 7. siječnja 2015. Dvanaest ubijenih osoba. Danas je prošlo 7 dana od tog događaja; tjedan dana šoka i nevjerice, istrage o počiniteljima zločina, diskusija o uzrocima koji su doveli do atentata i pitanja o tome što učiniti da se nešto slično ne ponovi. Ali nije se završilo na tome. Isti dan je ubijen jedan policajac (kasnije se shvatilo da je to dio istoga scenarija), a dan iza toga pale su još 4 žrtve u košer trgovini.

Pomno sam pratio informacije i ono što mi je prvo privuklo pažnju je bila osobna karta jednog terorista "zaboravljena" u automobilu koji su koristili za bijeg. Vrlo čudno!? Ideš izvršiti teroristički prepad i nosiš sa sobom osobni dokument; ako te zaustavi policija da te mogu identificirati. Pa onda ga uspiješ izgubiti i tako svi znaju tko si. Jako nelogično, bar na prvi pogled, to više ako se uzme u obzir da su svi izvjestitelji podcrtavali činjenicu o profesionalnosti napadača. Prvo što sam pomislio jeste da je u stvari netko tko nije musliman inscenirao sve da bi bacio krivnju na njih. Poslije se ispostavilo da ta moja hipoteza nije bila ispravna. Kada sam o tome raspravljao s jednim poznanikom, dobio sam indirektno objašnjenje. Postavio mi je pitanje: "Pa da li si ti ikada čuo za anonimnog mučenika"?

Na osnovu informacija koje posjedujem probao sam napraviti sistemsku analizu uzroka i posljedica. Osnovni uzrok napada jeste sukob u Iraku i Siriji, gdje ISIS pokušava stvoriti kalifat, a zapadne države, među kojima i Francuska, nastoje to spriječiti. Među zapadnjačkim državljanima koji se bore na strani ISISa, najveći je broj Francuza; preko tri tisuće. U videu koji je snimio terorista iz košer trgovine, on izjavljuje da zapadne snage ubijaju njihove žene i djecu i da s ovim terorističkim aktom žele da zapad osjeti istu bol koji i oni osjećaju. Normalno da pritom zaboravlja spomenuti svu onu nevinu djecu i žene koji su oni pobili na Bliskom Istoku.

Direktni povod su satiričke karikature s likom propovjednika Muhameda koje francuski časopis već godinama objavljuje. Satira je oblik izražavanja koji ismijava državu, vlasti ili pojedinca. U slučaja spomenutih karikatura, ismijava se direktno ili indirektno religija (islam) i njeni vjernici. Satira je često na granici uvrede i nisu rijetki slučajevi gdje su satiričari završili na sudu zbog klevete; u nekim slučajevima su osuđeni, u drugima oslobođeni. Ovih dana jedni brane slobodu izražavanja, a neki drugi, pretežno anglosaksonski mediji, drže da su karikaturisti Charlie Hebdoa često išli preko granice dobrog ukusa. Dok se u latinskim zemljama reproduciraju spomenute karikature, anglosaksonske novine gotovo jednodušno odbijaju njihovo tiskanje. Podvlače da je sloboda izražavanja ograničena slobodom vjere i rase, i da ove dvije teme ne bi trebale biti predmet ismijavanja. Jer ne postoji apsolutna sloboda; njena granica je uvijek poštivanje slobode nekoga drugoga.

Ono što nas često osobno stavlja u sukob s drugima jeste nepriznavanje razlika među nama. Prije par tisućljeća u staroj Grčkoj je živio filozof sofističke orijentacije Protagora koji je famozan po izreci da je čovjek mjerilo svih stvari. Drugim riječima, mi dajemo etičke sudove na osnovu našeg iskustva i obrazovanja, vidimo svijet s naše točke gledišta. Problem je što često ne uspijevamo dokučiti da drugi imaju različito viđenje od našega. Vidimo da unutar nađe kulturno religiozne grupe (i Latini i Anglosaksonci su kršćani, govore indoeuropskim jezicima i imaju povijest koja se isprepleće, s puno zajedničkih točaka) postoje različito viđenje religiozne satire, pa nije ništa čudno da neka druga skupina, u ovom slučaju oni koji pripadaju islamskoj vjeroispovijesti, vidi karikature Muhameda na treći način; to jeste da su im potpuno neprihvatljive i da ih smatraju uvredom njihovoj vjeri, pa tako indirektno i njima samima. Kuran zabranjuje prikazivanje lika Muhameda, pa je već i jednostavni crtež koji ga prikazuje bogohulan, a da ne govorimo o karikaturi.

Mnogi europski intelektualci podržavaju stanovište da se nalazimo u Europi i da ovdje vrijede europska mjerila, prema tome satira je u našoj kulturi i dobro je došla. Zaboravljaju da je danas svijet globaliziran i da informacije brzo putuju. Isto tako su smetnuli s uma da u Europi žive brojni muslimani koji su već dobrim dijelom integrirani u europsku kulturu i često se bore da budu uključeni u nju u još značajnijoj mjeri. Radi se o uobičajenom kulturnom sukobu koji se događa kod migracije naroda, a migracija nikada nije prestala. Počevši od arapskih upada u Europu u srednjem vijeku, preko turskih gastarbajtera u Njemačkoj do izbjeglica iz Afrike o kojima svakodnevno slušamo na televiziji i čitamo u novinama. Francuska je jedna od najislamskijih zemalja u Europi (gotovo 9%) i o tome mora voditi računa.

Rješenje je u umjerenost. Da li vrijedi inzistirati na diskutabilnoj slobodi izražaja preko satire i platiti to sa 17 ljudskih života? Netko će vjerojatno reći da su u tom slučaju pobijedili teroristi jer su dostigli svoj cilj. Evo još jedna ljudska osobina: uvijek se mora pobijediti! Bez obzira na cijenu. Bez obzira da li se radi o nafti ili humoru. Da ne bi bilo nesporazuma: osuđujem bez najmanje rezerve terorizam, bilo kakvog oblika i s bilo kojom motivacijom. Samo sam iznio moje viđenje događaja i moje mišljenje da se s malo razuma i malo više tolerancije mogu izbjeći velike neprilike.

Ja sam Charlie

Partager cet article