Veliki prasak

04 novembre 2016

U Berlinu

Ja nisam od onih koji sve svoje intimne stvari povjeravaju mreži. Mnogi razmišljaju da ih ionako nitko ne čita, pa nema potrebe da se brine o sadržaju, o detaljima koji se u njemu iznose. Uglavnom je tako, ali ima i neugodnih iznimaka pa je zato dobro biti na oprezu. Zbog navedenog razloga neću vam reći zašto sam proveo produženi week-end u Berlinu. Mogu samo reći da je posjet bio iz neformalnih razloga, vezan uz jedan moj hobi koji bi se ipak mogao definirati kao neka vrsta posla.

Stigao sam avionom u noćne sate. Postoji željeznica koja vozi do grada i postaja je relativno blizu mog hotela. Od tamo treba 10 minuta pješačenja. Bio sam umoran, a niti pješačenje po noći me ne oduševljava posebno: lako se je izgubiti. Znači taxi! Vozač je bio druželjubiv i na našem lošem engleskom smo odmah počeli komunicirati. Ja sam čak i rekao par riječi na mom školskom njemačkom. U jednom trenutku sam ga upitao da li je iz zapadne ili istočne Njemačke. Lijepo se nasmijao i rekao mi da je iz Turske. U toku mog boravka još dva puta sam uzeo taxi i uvijek sam za volanom našao turčina. Sve u svemu mogu reći da dobro voze, a simpatija im nije loša strana.

Jesen u Berlinu

Prva stvar koju gledam kada dođem u neki inozemni grad jesu automobili i ulice. Ulice su u Berlinu impozantne, široke, dobro uređene i nema rupa na asfaltu iako imaju prilično oštru klimu. Ostao sam iznenađen voznim parkom koji mi je promicao ispred očiju. Ništa posebnoga, malo bolje nego u Hrvatskoj. Prije par godina sam proveo jedan dan u Frankfurtu i tamo je dojam bio posve drukčiji. Najlošije što se moglo vidjeti su bili golfovi stari 3, 4 godine. Sve drugo mercedesi, bmw-i i volkswageni više kategorije. Izuzetno mali broj japanskih i korejskih automobila i to samo onih skupih. Prvi zaključak je bio da Berlin nije jako bogat grad.

Berlinski zid

U nastavku, to se je i potvrdilo. Nekoliko puta sam ručao i večerao po restoranima i popio po koju pivu u barovima. Cijene su možda malo više nego u centru Zagreba. Zadnju večer sam bio pozvan kao gost u najekskluzivniji berlinski noćni klub E4; barem tako mi je bilo rečeno. Radilo se o grupnoj manifestaciji i piva je bila besplatna. Problem je bilo što je bila i topla. Tako sam naručio jednu duplu votku koju sam morao platiti. Šest eura?! Kod nas se na sličnom mjestu plaća više (a i piva nije mlaka). Najbolje sam se zabavio za šankom bara u hotelu gdje sam odsjeo. Prvo večer s jednim dancem, a drugo s dva poljaka. Nakon dvije pive moj engleski postaje puno tečniji i razgovor teče kao planinski potok. Poljaci su u sat vremena slistili pola boce viskija, pa neka netko kaže da se u Poljskoj ne živi dobro.

Zgrada DIN-a u Berlinu

Uspio sam vidjeti nešto i od samog Berlina. Jesen je ugodno doba za posjet gradovima. Berlin je prilično zeleni grad i u ovo doba godine se odlikuje šarolikošću koju mu daje lišće listopadnih stabala koje poprima sve boje. Nije bilo nešto posebno hladno i četiri dana su prošla bez kiše. Razočarala su me dva berlinska trga, poznata u cijelome svijetu: Alexanderplatz i Potsdamer Platz. Veliki prostori s novim građevinama bez ikakve osobnosti. Na Potsdamer Platz-u se nalaze ostatci berlinskog zida, ali i to me nije posebno dojmilo. Ako ga želite vidjeti u prirodnijem svjetlu, udaljite se s trga: postoji još par stotina metara originalnog zida koji je dijelio zapad i istok ovoga grada. Lutao sam gradom pješke i s metroom uspijevši vidjeti glavne znamenitosti. Lijepo, ali ima gradova koji su mi ostavili puno jači utisak. I ovdje nije rijetko vidjeti pokoji casino.

Piva je po većini lokala ona industrijska, internacionalna koju i mi pijemo. Treba pronaći neku staru pivovarnu ili tradicijonalnu gostionicu i tamo se glazba mijenja. Zanatski proizvedene pive, nefiltrirane, doista posebnog okusa i mirisa: pravo uživanje. Hrana se ne razlikuje puno od naše: meso i krumpir kao prilog. Sve u raznim varijantama, ali koncept se ne mijenja. Mnogobrojni su internacionalni restorani, pa kome dosadi može preći na manje ili više egzotične kuhinje.

Sony centar u Berlinu

Odlučio sam uštediti na povratku pa sam do aerodroma otišao vlakom; desetina troška u odnosu na taxi. Kada sam stigao, 4 dana prije, samo sam prošao kroz aerodrom bez ikakvog zadržavanja pa nisam stekao nikakav dojam o njemu. Na odlasku sam po definiciji morao provesti više vremena tako da sam ga prilično dobro upoznao. Nisam vidio ništa gore po europskim gradovima, a vidio sam ih dosta. Hodnik širok 4 metra, dugačak par stotina, iz kojega vode izlazi prema avionima. Pronaći neko mjesto gdje se može sjesti je prava lutrija: malo sjedalica, a jako puno ljudi. Samo tri mjesta gdje se može nešto pojesti a ja sam bio gladan. Na kraju sam pojeo jedan hamburger, s nogu.

Posté par prasak à 13:38 - Commentaires [0] - Permalien [#]


16 mai 2016

Eurovizija

Propustio sam prvo polufinale u kome je pjevala i Hrvatska. Taj dan sam se vratio kasno s posla, bilo je gotovo 8 uvečer, i prvo sam odmorio pola sata uz jedno pivce. Na poslu su me iživcirali uzduž i poprijeko pa sam se osjećao slomljeno i morao sam napraviti jednu dobru pauzu da bih skupio snage na nastavak dana. Zatim tuširanje i pregled elektronske pošte. Kćer se je pojavila na vratima mog studija (kako mi se sviđa zvati rupu od 2x2 metra u kojoj se nalazi moje računalo) i obavijestila me da je na televiziji Eurovizija i da počenje za 10 minuta. Budući još nismo bili večerali, obavijestio sam je da me ne zanima. Moj izbor je potvrdila i supruga; ona je htjela pogledati neki film koji joj je dala neka prijateljica. Večera je bila super, moja omiljena: špageti s pomidorom. Na kraju i čaša crnog vina koja, kada se zbroji s prethodnim pivom, je učinila da sam dobar dio filma prespavao (filmovi od moje bolje polovice su umjetničkog tipa gdje se ja uspavam i bez pomoći alkohola). Pred kraj se pojavila kćerka koja je gledala festival u svojoj sobi i informirala nas da smo prošli u finale. Daj, nakon toliko promašenih godina, konačno da se i nama posreći. Neko bi rekao da sve to nema puno veze sa srećom, nego je u pitanju sposobnost i kvaliteta.

Dan iza, u četvrtak, odlučili smo pogledati drugo polufinale. Obavio sam sve pripreme kako treba, uvalio se u fotelju i pritisnuo zelenu tipku na telekomandi. Dvadesetak pjesama koje čuješ po prvi puta izazovu priličan kaos u glavi. Uz to od teksta gotovo ništa ne razumiješ, pa se dogodi da ti gotovo sve pjesme zvuče isto, a to nije niti daleko od istine. Većina izvođača je pokušala uhvatiti šemu koja se najviše dopada publici i prilagoditi kako pjesmu, tako i nastup tom modelu. Činilo mi se da sam čuo i puno plagiranih stvari. Najbolja u svemu jeste da su mi se te stvari i najviše dopale. Već ih imaš u uhu, pa ne trebaju da ulaze kada su već unutra.

Konačno u subotu finale. 26 pjesama je išlo k'o po špagi. Kako sam polovicu od njih već upoznao prije dvije večeri, neke su mi se počele i sviđati. S nestrpljenjem sam očekivao našu predstavnicu. Kada sam je vidio na pozornici odmah mi je bilo jasno da je pogriješila predstavu; bolje bi odgovarala nekoj modnoj reviji. Konačni rezultat je potvrdio moju prvu ocjenu. Pjesma nije loša, ali se utopila u sivilu svih ostalih. Osobno su mi se najviše svidjeli Gruzijci, koji namaju baš puno veze sa zemljom koju predstavljaju; naime već niz godina žive i sviraju u Londonu i to se vidi i čuje. I još jedna pjesma mi je ostavila možda još veći dojam: ona poljska. Vjerojatno zato što sam je već negdje čuo, to jeste jer je plagijat neke poznate pjesme, ali da budem iskren ne uspijevam ustanoviti koje.

 

Na kraju, najzanimljiviji dio predstave: glasanje. Na početku su objasnili da će posebno dati glasove žirija i posebno one od publike, što je ovogodišnja novost. Mnogima se to nije svidjelo i nisu u potpunosti shvatili mehanizam, ali je meni baš to bilo jako zabavno. Mi smo počeli vrlo iznenađujuće, od četvrtog mjesta, ali smo zatim lagano, ali neumoljivo tonuli prema dnu. Kraj glasova žirija i na prvom mjestu je Australija. Komad dobro pjeva, ima lijepi glas, ali je pjesma kao i sve druge, a meni se dopada nešto originalinije. Stižu glasovi publike. Treba mi malo vremena da ukopčam kako funkcionira. Na kraju preokret i Ukrajina preskače zemlju klokana. Kao u nogometu, kada se postigne gol u zadnjoj minuti. Osobno mi se ukrajinska pjesam više svidjela jer je puno izvornija. Uz to izgleda da je i tekst jako angažiran, protiv Rusije. Vjerojatno zbog toga nije bilo uobičajene, bratske raspodjele glasova.

Na kraju, među prve 4 države po glasovima gledalaca je ušla i Poljska. Dobili su samo 7 glasova od žirija. Odličan primjer koliko se ukusi širokih narodnih masa razlikuju od onih profesionalnih. Upravo je to razlog zašto podržavam novi način prikazivanja glasova, jer pokazuje ove razlike. U stvari je sve isto kao i prije, samo su prije direktno zbrajali glasove žirija i publike za svaku zemlju i tako ih prikazivali, pa je iz svega ispadao neki gemišt. A moja filozofija odgovara onoj od Bijelog Dugmeta: čista voda, čisto vino, ništa mješano.

 

Posté par prasak à 15:56 - Commentaires [0] - Permalien [#]
Tags :

17 novembre 2015

Komunikacija

francuski-prasak

Otvorio sam ovaj blog u vezi s praskom koji se dogodio na početku godine u Parizu i, na žalost, tema se ponavlja. Nakon užasa koji se zbio, otvara se široka diskusija među ljudima o svim mogućim elementima koji čine temu. Političari i komentatori inozemnih situacija daju izjave. U svemu tome postoji jedan početni problem komunikacije: često puta ne znamo o čemu se govori. Isto tako se događa da se namjerno koriste krive riječi da bi se dala snaga osobnim argumentima. Počeo je francuski predsjednik koji je još u toku terorističkih napada dao izjavu na televiziji u kojoj je rekao da se radi o ratu. I mnoge druge javne osobe iz raznih zemalja redovno koriste tu riječ. Uzeo sam rječnike, hrvatski, engleski i talijanski, sve jezike s kojima se dobro snalazim i potražio definiciju dvije riječi u igri. Rat je oružani sukob velikih razmjera između dvije ili više država, među raznim narodima ili ljudskim skupinama. Terorizam je upotreba nasilja i zastrašivanja sa svrhom postizanja političkih ciljeva.

Umorio sam se od prepirki s članovima obitellji, prijateljima i kolegama u uredu. Puno njih drži da je do ovog vala nasilja došlo zbog akcija koje su u prošlosti razne zapadne zemlje poduzele protiv nekih muslimanskih država. I tu se u potpunosti slažem s njima. Jedini je problem što oni, na primjer, napad zapadne koalicije predvođene sa Sjedinjenim Državama na Irak nazivaju terorizmom, a ja nazivam ratom. Nepravedan i neopravdan, ali se zove rat. Tako bar kaže naše jezikoslovlje.

Dok sam gledao televizijske emisije vezane za atentat došla mi je u glavu jedna pomisao: možda su ovaj puta teroristi sami sebi zapucali autogol. Ovakav strašan događaj će možda konačno uspijeti ujediniti vođe zapadnih zemalja da zajedno reagiraju, donesu zajedničku odluku o tome kako proslijediti i riješiti problem. Samo nakon par sati sam bio demantiran. Summit u Beču: sekretar vanjskih poslova Sjedinjenih Država je potvrdio poziciju njegove zemlje da se u nikakvom slučaju ne može surađivati s predsjednikom Sirije. Svi znaju da rusi surađuju i dok se te dvije velesile ne usuglase, nema niti naznake rješenja problema.

Nasilje izaziva nasilje

Ali kako ja vidim stvari, i ako se uspiju dogovoriti ništa neće biti rješeno. Jer se mogu složiti samo oko opcije upotrebe sile: bombardiranje i eventualno slanje zemaljskih trupa (iako vidim da se Obama drži podaleko od ovog poteza). Znači novo nasilje. A nasilje izaziva nasilje. Kao i u fizici: svaka akcija izaziva reakciju. Nismo li uspijeli naučiti iz bliske povijesti kako stvari idu vrlo regularnim putem. Ti njih bombardiraš a oni tebe teroriziraju. Skoro pa bi bilo smješno i zabavno da nema ljudskih žrtava, i to pretežno nevinih. Pa koje je onda rješenje? Ono postoji, ali je iz određenih razloga neprimjenjivo. Mi se trebamo povući iz njihovog života, iz njihove stvarnosti. Pustiti da sami biraju vlade, ili da sami vrše državne udare. Problem je njihov. Tko smo mi da si uzimamo za pravo da izvozimo naše viđenje pravde i demokracije drugim kulturama koje često vide stvari na suprotan način? I imaju legitimno pravo na tako nešto.

Zašto se ovo rješenje ne može i neće nikada realizirati? Jer postoje interesi pojedinaca, grupa i država, shvaćenih u ovom kontekstu kao organizam odvojen od naroda. Ti interesi su ekonomske prirode. A kada iz neke zemlje uspijevam vaditi milijarde profita, ne želim imati na vlasti nekoga tko bi mogao prekinuti lanac mojih prihoda. Pa kako ja imam para, a političari nemaju, ja im plaćam izborne kampanje, a oni za uzvrat vode politiku kakva mene treba. Uz to postoji i ogromna ratna industrija, čak i u naoko miroljubivim zemljama. I ako se nigdje ne ratuje, nema posla, pa onda raste nezaposlenost i ljudi su nezadovoljni pa glasaju za opoziciju i ja izgubim moju fotelju. Pa bolje riskirati par stotina mrtvih godišnje od atentata nego izgubiti pare ili moć. Eto tako razmišljaju oni koji nas vode i koji imaju uzde ovoga svijeta u svojim rukama. Ako vas sve ovo pretjerano tišti, posjetite http://vicevi.a-jokes.com i udrite brigu na veselje, kako kaže naš narod, jer vaše brige neće na žalost nikome pomoći a vama bi mogle i naškoditi.

Posté par prasak à 16:09 - Commentaires [0] - Permalien [#]

17 juillet 2015

Slade, Sweet and Smokie

U naslovu sam ih poredao prema mojoj povijesnoj preferenciji, ali na koncertu su Sweet i Smokie zamijenili mjesta. Prvo da specificiram da su na plakatu bili poredani naopako, jer je to rang njihove popularnosti u Švedskoj. Smokie je grupa koja je u vrijeme kada je dominirao glamour rock, prva polovica sedamdesetih godina, bila prisutna na sceni i na mnogim mjestima ćete naći da su i oni uvršteni u tu kategoriju. Oni su bili puno mekši po zvuku i po nastupu, ma sam ih ja osobno svrstavao u klasične pop sastave. U svakom slučaju, na kocertu su mi ostavili puno bolji dojam od Sweet-a. Ali hajde da krenemo od početka.

Moja se tetka sredinom šezdesetih godina preselila u Švedsku, po onoj: trbuhom za kruhom. I tako je tamo rođen moj bratić koji je nešto mlađi od mene, pa se svako toliko posjećujemo. Bio sam kod njega prošli mjesec, to jeste u lipnju 2015. Sačekao me je na željezničkoj stanici i malo prije nego smo stigli u njegov apartman vidim na jednom zidu zaljepljen plakat koji najavljuje spomenuti muzički događaj. Nisam ima ni trenutka sumnje: ja moram prisustvovati. Koncert je počeo u 7 uvečer, ali su otvorili ulaz već u 5 popodne. Sve se događalo na otvorenom prostoru, neposredno uz jedan botanički vrt. Bina, ispred nje veliki travnati prostor podjeljen s ogradom u dva dijela. Prvi dio prema pozornici i onaj drugi, ograđeni, 30 metara dalje. U tom ograđenom prostoru se prodavala piva i mogao si je samo tamo konzumirati. Valjda iz straha da koja boca ne poleti prema izvođačima.

Bili su prvi dani ljeta i sunce u Švedskoj u tom periodu jako kasno zalazi; kada je završio cijeli koncert, negdje oko 11 uvečer, još je bio sumrak. U očekivanju početka, izvalio sam se na travu i osmatrao publiku čiji je broj neumitno rastao što se više približavao početak. Ustanovio sam, onako od oko, da sam ispod prosjeka godina. Puno njih je imalo dugu kosu i bilo obučeno u glamour stilu; puno šljokica i visoke debele pete na čizmama. Bilo je i onih koji još uvijek nose hipi odjeću iz tih godina. A pred kraj je bogami bilo i pijanih; ne previše i nisu bili nasilni kao kod nas.

I točno u 7 na binu su istrčala 4 člana grupe Slade; tri iz stare postave, znači malo stariji od mene, i novi gitarista od oko 40 godina. I odmah su krenuli s Goodbye to Jane, jednim od njihovih najpoznatijih hitova. Reski zvuk 3 gitare i baterije bubnjeva, bez orgulja i ostalih melodičnih stvari: minimalistički pristup, onaj koji ja preferiram. Kako su oni krenuli tako sam i ja počeo cupkati, a i pjevati. Ritam je rastao. A oni ne samo da su izvodili glazbu koju ja obožavam nego je i izvedba bila vrhunska. A što da vam kažem o scenskom nastupu? Fantastičan! Najzabavniji koncert kojem sam ikada prisustvovao.

Dave Hill je čovječuljak koji skače kao lud, ima vrlo zabavne, a ponekad i vulgarne pokrete i apsolutno dominira pozornicom. Uz to, kada ga vidite obučenoga u svileni mornarski kompletić od YSL (Yves Saint Laurent) koji popuno odudara od njegovog izgleda zapuštenog mornara iz neke Engleske luke, ne možete da ne prasnete u smijeh. On je i jedini član koji je ostao iz originalne postave i koji je temelj grupe. Sto postotna zezancija. Evo video pa se uvjerite i sami.

Nakon njih su izašli na scenu Sweet: i tu samo gitare i bubnjevi, a neke od njihovih pjesama su bili moji apsolutni favoriti u mladim danima. Jedna od njih je i Teenage rampage. Ta pjesma je, zajedno s Children of the revolution od T. Rexa, bila jedna od himni omladine tih godina. Pjesma je super, izvedba nije tako žestoka kao ona od Slade-a, ali je korektna, a ja ne osjećam adrenalin koji mi je ispunjavao tijelo samo do prije petnaestak minuta. U čemu je problem? Scenski nastup je loš; trude se ali ne uspijevaju dati ništa. Izgledaju potpuno obično, kao i ja. Čak ni vokalna interpretacija nije na najvišoj razini. Veliko razočarenje.

Na kraju je red na slatkim Smokie. Ugodno iznenađenje. Frontman svira akustičnu gitaru i ima bogovski glas s kojim uspijeva da vas uvuče u svoj film. Nakon koncerta sam pogledao neke njihove stare snimke i mogu samo reći da je pjevač kao vino; što je stariji to je bolji. Njihova najpopularnija stvar je Living next door to Alice, ali vam ja ovdje nudim jednu drugu, isto tako popularno: Have you ever seen the rain.

Razlaz u gužvi koja se formirala na izlazu, pod vedrim zvjezdanim nebom okićenim ogromnim punim mjesecom. Zajedno smo se smijali i namigivali jedan drugome, mjesec i ja. A popio sam samo dvije male pive. Eto, tako je prošao moj boravak u Švedskoj.

Posté par prasak à 16:36 - Commentaires [0] - Permalien [#]

09 mars 2015

Veliki prasak

Želeći to ili ne, vrijeme prolazi. Svaki trenutak smo sve više naprijed, gledajući barem s kronološkog stajališta. U zadnjih pedesetak godina ovo prolaženje se znatno ubrzalo; praktično se dogodio veliki prasak na nivou tehnološkog razvoja. Za neke je sve ovo presporo, dok drugi to isto smatraju prebrzo: ovisi kakav je naš pojam o vremenu. Zavisi o nama samima, duh s kojim doživljavamo svijet koji nas okružuje. Jer ova planeta bez ikakve sumnje žuri.  Smjer i cilj nisu uvijek jasni. Nekima se sve to dopada, dok se drugi gnušaju naše sadašnjost i još više budućnosti. Nitko od ovih subjekata ne može išta učiniti da bi promijenio sudbinu, jer je sve to upravljano od strane viših sila u odnosu na one s kojima mi potencijalno raspolažemo. Da budem jasan, ne govorim o Bogu, o Stvaratelju koji nas usmjerava na našem putovanju.

Jednostavno mislim na sredstva za proizvodnju i radne snage koje su u igri. Kunem se da nisam ljevičar, ali u vezi s ovim nalazim Marxovu povijesnu filozofiju neprikosnovenom. Uspio je shvatiti, a to i dokazati, koje su pokretačke sile u društvu, bar one koje su izvanjske samom čovjeku. Ako ga gledamo iznutra, mislim na čovjeka, naći ćemo mnogobrojne podstreke koji ga pokreću i objašnjavaju njegovo djelovanje i interakciju s drugim osobama, s društvom i s prirodom. Jasno možemo ustanoviti one dobre, kao na primjer ljubav, požrtvovnost, ali isto tako i one koje nisu smatrane jako pohvalnim; sebičnost, težnja bogatstvu i želja za moći. Na žalost ove loše su one koje imaju veći utjecaj na razvoj naše civilizacije.

Od pamtivijeka je uvijek postojao netko tko je bio fizički snažniji, lukaviji, ili inteligentniji i koji je uspijevao nadvladati druge sirovom snagom, lukavstvom ili ubjeđivanjem u nevjerovatne stvari, koristeći neznanje ili naivnost drugih. Sve s ciljem kontroliranja plemena, kaste ili države. Jer je to izgleda najviši nivo težnje. Biti broj jedan (uključujući i onoga iz Alana Forda) sa sobom donosi sva ona materijalna dobra koje netko može poželjeti, plus fenomenalan osjećaj da su ti svi drugi potčinjeni. Kada sastavimo ova dva sastojka, socijološki i psihološki, došli smo ovdje gdje smo danas. Meni osobno, postojaće stanje i perspektiva za budućnost, se ne sviđaju mnogo.

Razina obrazovanja ljudi je vrlo značajan čimbenik u socijalnim procesima. U proteklom stoljeću smo imali nevjerovatan razvitak upravo na ovom području. Prešli smo sa prirodne nepismenosti, na visoki nivo obrazovanja i opće kulture. To je bio jedan od razloga koji je omogućio strahovit tehnološki razvoj. Otvaranje škola, fakulteta i istraživačkih centara stvorili su generacije koje su u pola vijeka dostigli više pronalazaka nego u cijelom prethodnom postojanju ljudske vrste. Prijevozna sredstva za sve, kućanski aparati koji štede vrijeme i oslobađaju ga. Nije se više neophodno probuditi u ranu zoru i otići okopavati polje, nadajući se da nam vremenske nepogode neće uništiti urod. I na kraju je stigla i globalna mreža. Omogućuje kupnju roba i usluga, bankarske operacije, igranje casino igre, klađenje, investiranje na burzi, sve online, bez da se pomaknemo sa stolice (nije zanemariva ni opasnost od zakržljavanja naših tjelesnih funkcija).

Imam lagani osjećaj da je već neko vrijeme u toku suprotni trend. Imamo na raspolaganju više vremena nego prije, ali u zadnje vrijeme nastoje da nam ga smanje. Umjesto da se smanji trajanje radnog vremena (uobičajenih 8 sati su izboreni još početkom dvadesetog stoljeća) i obezbijedi posao za više osoba (gotovo svi imaju problem nezaposlenosti), ono se povećava i koristi se sve više prekovremeni rad. Jer mi trebamo novac, a oni to znaju. Prije nekoliko godina standard je dostigao svoj vrhunac i sada pomalo pada. Netko je možda zaključio da je bio previsok. A što radimo u slobodno vrijeme?

Zaljepljeni smo za naše pametne mobitele i računala, povezani u svim mogućim društvenim mrežama i to nam daje senzaciju da činimo dio globalne grupe, ali smo u stvari svaki dan sve osamljeniji, otuđeniji. Izolirani od drugih i ovisni o elektroničkim spravama koje nam pružaju nadomjestak pravog života. Ljudi se vraćaju neznanju i otupljenosti jer o okolnom svijetu ne znaju gotovo ništa ili vrlo malo. Pravo sučeljavanje, razmjena ideja i iskustava gotovo da više ne postoje. Meni se čini da sve to nekome nije mrsko. A ljudi se prilagođavaju puno lakše kada su zaokupljeni nečim, pogotovo ako je to i ugodno. To što sutra može postati manje prijatno je tema za neko drugo razmišljanje.

Posté par prasak à 16:06 - Commentaires [0] - Permalien [#]

14 janvier 2015

Ja sam Charlie

prasak

Teroristički napad na redakciju Charlie Hebdoa se dogodio 7. siječnja 2015. Dvanaest ubijenih osoba. Danas je prošlo 7 dana od tog događaja; tjedan dana šoka i nevjerice, istrage o počiniteljima zločina, diskusija o uzrocima koji su doveli do atentata i pitanja o tome što učiniti da se nešto slično ne ponovi. Ali nije se završilo na tome. Isti dan je ubijen jedan policajac (kasnije se shvatilo da je to dio istoga scenarija), a dan iza toga pale su još 4 žrtve u košer trgovini.

Pomno sam pratio informacije i ono što mi je prvo privuklo pažnju je bila osobna karta jednog terorista "zaboravljena" u automobilu koji su koristili za bijeg. Vrlo čudno!? Ideš izvršiti teroristički prepad i nosiš sa sobom osobni dokument; ako te zaustavi policija da te mogu identificirati. Pa onda ga uspiješ izgubiti i tako svi znaju tko si. Jako nelogično, bar na prvi pogled, to više ako se uzme u obzir da su svi izvjestitelji podcrtavali činjenicu o profesionalnosti napadača. Prvo što sam pomislio jeste da je u stvari netko tko nije musliman inscenirao sve da bi bacio krivnju na njih. Poslije se ispostavilo da ta moja hipoteza nije bila ispravna. Kada sam o tome raspravljao s jednim poznanikom, dobio sam indirektno objašnjenje. Postavio mi je pitanje: "Pa da li si ti ikada čuo za anonimnog mučenika"?

Na osnovu informacija koje posjedujem probao sam napraviti sistemsku analizu uzroka i posljedica. Osnovni uzrok napada jeste sukob u Iraku i Siriji, gdje ISIS pokušava stvoriti kalifat, a zapadne države, među kojima i Francuska, nastoje to spriječiti. Među zapadnjačkim državljanima koji se bore na strani ISISa, najveći je broj francuza; preko tri tisuće. U videu koji je snimio terorista iz košer trgovine, on izjavljuje da zapadne snage ubijaju njihove žene i djecu i da s ovim terorističkim aktom žele da zapad osjeti istu bol koji i oni osjećaju. Normalno da pritom zaboravlja spomenuti svu onu nevinu djecu i žene koji su oni pobili na Bliskom Istoku.

Direktni povod su satiričke karikature s likom propovjednika Muhameda koje francuski časopis već godinama objavljuje. Satira je oblik izražavanja koji ismijava državu, vlasti ili pojedinca. U slučaja spomenutih karikatura, ismijava se direktno ili indirektno religija (islam) i njeni vjernici. Satira je često na granici uvrede i nisu rijetki slučajevi gdje su satiričari završili na sudu zbog klevete; u nekim slučajevima su osuđeni, u drugima oslobođeni. Ovih dana jedni brane slobodu izražavanja, a neki drugi, pretežno anglosaksonski mediji, drže da su karikaturisti Charlie Hebdoa često išli preko granice dobrog ukusa. Dok se u latinskim zemljama reproduciraju spomenute karikature, anglosaksonske novine gotovo jednodušno odbijaju njihovo tiskanje. Podvlače da je sloboda izražavanja ograničena slobodom vjere i rase, i da ove dvije teme ne bi trebale biti predmet ismijavanja. Jer ne postoji apsolutna sloboda; njena granica je uvijek poštivanje slobode nekoga drugoga.

Ono što nas često osobno stavlja u sukob s drugima jeste nepriznavanje razlika među nama. Prije par tisućljeća u staroj Grčkoj je živio filozof sofističke orijentacije Protagora koji je famozan po izreci da je čovjek mjerilo svih stvari. Drugim riječima, mi dajemo etičke sudove na osnovu našeg iskustva i obrazovanja, vidimo svijet s naše točke gledišta. Problem je što često ne uspijevamo dokučiti da drugi imaju različito viđenje od našega. Vidimo da unutar nađe kulturno religiozne grupe (i latini i anglosaksonci su kršćani, govore indoeuropskim jezicima i imaju povijest koja se isprepleće, s puno zajedničkih točaka) postoje različito viđenje religiozne satire, pa nije ništa čudno da neka druga skupina, u ovom slučaju oni koji pripadaju islamskoj vjeroispovjesti, vidi karikature Muhameda na treći način; to jeste da su im potpuno neprihvatljive i da ih smatraju uvredom njihovoj vjeri, pa tako indirektno i njima samima. Kuran zabranjuje prikazivanje lika Muhameda, pa je već i jednostavni crtež koji ga prikazuje bogohulan, a da ne govorimo o karikaturi.

Mnogi europski intelektualci podržavaju stanovište da se nalazimo u Europi i da ovdje vrijede europska mjerila, prema tome satira je u našoj kulturi i dobro je došla. Zaboravljaju da je danas svijet globaliziran i da informacije brzo putuju. Isto tako su smetnuli s uma da u Europi žive brojni muslimani koji su već dobrim dijelom integrirani u europsku kuturu i često se bore da budu uključeni u nju u još značajnijoj mjeri. Radi se o uobičajenom kulturnom sukobu koji se događa kod migracije naroda, a migracija nikada nije prestala. Počevši od arapskih upada u Europu u srednjem vijeku, preko turskih gastarbajtera u Njemačkoj do izbjeglica iz Afrike o kojima svakodnevno slušamo na televiziji i čitamo u novinama. Francuska je jedna od najislamskijih zemalja u Europi (gotovo 9%) i o tome mora voditi računa.

Rješenje je u umjerenost. Da li vrijedi inzistirati na diskutabilnoj slobodi izražaja preko satire i platiti to s 17 ljudskih života? Netko će vjerovatno reći da su u tom slučaju pobjedili teroristi jer su dostigli svoj cilj. Evo još jedna ljudska osobina: uvijek se mora pobijediti! Bez obzira na cijenu. Bez obzira da li se radi o nafti ili humoru. Da ne bi bilo nesporazuma: osuđujem bez najmanje rezerve terorizam, bilo kakvog oblika i s bilo kojom motivacijom. Samo sam iznio moje viđenje događaja i moje mišljenje da se s malo razuma i malo više tolerancije mogu izbjeći velike neprilike.

 

Posté par prasak à 15:56 - Commentaires [0] - Permalien [#]