3. maj

Danas je 3. maj, il kako bi to po hrvatski bilo, 3. svibanj. Neke riječi ti se ukorijene jer su u upotrebi od tvog djetinjstva, pa ih je teško zamijeniti s onim pravovaljanim. Danas se slavi dan oslobođenja grada koji teče. Bilo je tu velikih bitaka po okolnim brdima i puno je ljudi poginulo. Talijani su bili utvrđeni na Svetoj Katarini koja je puna podzemnih hodnika i bunkera i bilo je potrebno puno ljudskih žrtava da se grad oslobodi od okupatora. Da su partizani u to vrijeme, ali i prije i poslije tih događaja, počinili određena djela koja im ne služe na čast, u to nemam ikakve sumnje. Bio je rat, a u ratu izlazi ono najgori iz čovjeka. To je jedina prilika kada se može nekažnjeno ubiti, iz opravdanih (koliko to mogu biti) ili neopravdanih (osveta prema poznatim osobama) razloga. Naši stari su prepričavali kako je tjednima praskalo prije nego što je bitka dobivena i grad oslobođen. Gledam kroz prozor; nebo je sivo, oblaci su teški i pada kiša. Ove kapljice kao da predstavljaju suze koje oplakuju teške i tragične događaje, kao da nastoje isprati našu savjest i naše krivnje.

Kada smo već kod ružnih događaja, u njih sigurno spadaju i događaji vezani za brodogradilište "3. Maj". Imam snažan osjećaj suosjećanja s ljudima koji tamo rade, koji mjesecima ne dobivaju plaće i pred kojima je potpuno neizvjesna budućnost. To je poduzeće u kojem sam ja dobio moje prvo zaposlenje. Imao sam njihovu stipendiju i nakon završenog fakulteta počeo sam tamo raditi na moj rođendan (da ne ulazim u detalje jer su brojke velike, a ja slabo pamtim). Moja radna knjižica kaže da sam tamo proveo godinu i pol dana. Sve u svemu mi je bilo dobro, puno toga sam naučio i radio sam sa starijim kolegama koji su mi prenijeli puno njihovih spoznaja i iskustava, kako radnih tako i ljudskih. Onda su mi se otvorila nuova vrata, u jednoj firmi gdje su prihodi bili puno veći, i tako sam napustio brodogradilište nakon relativno kratkog perioda. U to vrijeme jedina moja primjedba je bila daljina posla od kuće: trebalo mi je nekih pola sata s Kozale do Kantride. Danas bih odmah potpisao takvu udaljenost, jer mi treba duplo više vremena.

Daj, onako usput, danas je i rođendan mojoj tašti: koristim ovaj prostor i tipkovnicu da joj zaželim puno sreće i zdravlja. Njena je zasluga što sam već 40 godina s njenom kćerkom i još uvijek se relativno dobro slažemo. Kada pogledam kako stvari funkcioniraju danas... Ženi se kasno, jer se želi iskoristiti mladost da bi se što više zabavilo. Zabava, bar koliko ja vidim, se pretežno sastoji od toga da se satima sjedi po lokalima i cuga. Nakada su bar ljudi i takvim prilikama pričali i komunicirali međusobno. Danas je nerijetko za vidjeti sve oko jednog stola pognute glave prem mobitelu. Glavna zabava je pokazivati jedan drugome slike i filmiće, i to pretežno tuđe. "Vidi kako je ovo dobro. Tko zna kako je to uspio snimiti." Vremena se mijenjaju, u jednu ruku. S druge točke gledišta, sve je ostalo isto kao i prije sto, prije tisuću godina. Jači gaze slabije, slabiji postaju sve brojniji i slabiji, a kod jačih snaga uvijek raste. Svako toliko se dogodi neki period koji bi se mogao nazvati progresivnim; kada se većini ljudi  poboljšava život i standard. Tako je bilo sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je socijaldemokracija uzela širom maha. I u Jugoslaviji je bilo relativno dobro u ta vremena.

Razvoj tehnologije je omogućio da se proizvedu iste količine proizvoda u puno manje vremena. Činilo se da se ide prema oslobađanju čovjeka i skraćenju radnog vremena, ali se samo tako činilo. Oni koji drže konce u svojim rukama (kažu da ih je šačica, ali u to baš nisam siguran) u međuvremenu su postali sve pohlepniji i ljubomorniji na svoju moć. Tako se po svijetu širi pošast ekonomske krize i nezaposlenosti. Bruto nacionalni dohodak mora rasti da bi se sve to moglo održati, a ovaj neće ni da čuje o tome da dovoljno raste. Teško da možemo staviti puno više automobila na već pretrpane prometnice. S kupovnom moći koja nam je na raspolaganju, ne uspijevamo ni da mijenjamo automobil svakih 5 godina; stručnjaci tvrde da je to optimalno za korisnika i za proizvođače. Cijene se prilično stabilne, naročito od tehnoloških stvari. Novo računalo košta kao i ono staro, ali je puno moćnije; problem je to što je meni dobar dio te nove moći nepotreban i nekoristan. Društvo se sve više raslojava, ne samo kod nas nego i u Europi, a i preko velike bare nije drukčije. Zagađenje postaje sve teže i sve je problematičnije stati mu na kraj. Glavni zagađivači su upravo oni koji prave najveće profite. Objašnjavaju mi da ako oni izgube profite, ljudi će ostati bez posla, a to znači manji društveni proizvod i manji priliv poreza, znači slabija podrška stanovništvu. Ako hoćeš da se stvari ne pokvare, trebaš prihvatiti smeće koje se proizvodi.

Ljudi, ne znam kako vi vidite stvari, ali ja sam na globalnom nivou veliki pesimista. U osobnom životu gledam s povjerenjem u budućnost, ali i tu mi dolaze sumnje. Teško je da meni bude dobro, ako je drugima loše.