Moj prvi mobitel

Danas se dogodio veliki prasak u mom životu. Konačno su uspjeli da me prisile da imam mobitel. Radi se o oduzimanju slobode, atentatu na moju osobu i na moju neovisnost kao ljudskog bića. Tu mi netko govori o demokraciji, o ljudskim pravima i o privatnosti. Lažu kao psi. Samo pričaju, a ono što rade je upravo suprotno. Jedini cilj je prodati bilo što, a otkrili su da je istraživanje tržišta preko skupljanja najraznovrsnijih podataka o ljudima najbolji način da se personalizira reklama i da se poveća prodaja, bilo čega. Ljut sam. Bolje rečeno bijesan sam. Na sve to je dodatno "sjela" i moja supruga koja me već godinama kritizira zbog mog otpora prema ovom malom uređajčiću. Kada je čula što se je dogodilo provalila se od smijeha. Teško da možete naći neki film komediju koji bi je tako dobro zabavio kao ova moja nevolja. Ali da krenemo od samog početka.

U drugom mjesecu se je navršila godina dana od kako radim od doma. Moja firma je velika, preko tisuću zaposlenih, i u ovom slučaju se je pokazala i izvanredno dobro organizirana (inače se organizacija jako rijetko primjećuje). Kada je krenula boleština, na brzinu su pokupovale prijenosna računala i podijelili ih nama običnim smrtnicima. Naravno da su ih šefovi već odavno imali. Manje više svi imamo naša osobna računala doma, ali da bi se spojio na Intranet od firme, koristi se poseban protokol. Povezuje se preko VPN, takozvane virtualne privatne mreže (net). Takva veza daje veliku garanciju što se tiče informatičke sigurnosti cijelog poduzeća. Kako nas je praktično preko noći trebalo spojiti, izostavili su jedan sigurnosni korak da bi se uopće moglo početi s radom od doma. Sada kada je panika prošla, bar oko našeg rada, odlučili su da aktiviraju VPN s punom sigurnošću. Skine se jedna aplikacija za mobitel i svaki puta kada se hoćeš povezati na Intranet, ta aplikacija ti daje dodatnu lozinku za pristup mreži. Nešto kao kod banaka online, gdje ti pošalju kod kada pristupaš računu ili vršiš neko plaćanje s računa.

Ja sam odmah protestirao, objašnjavajući da nikada nisam imao mobitel, da ga nemam sada i da ga ne želim imati niti u budućnosti. Inzistirao sam na tome da mora postojati neka alternativa za siguran pristup, ali je informatički odjel inzistirao na tome da se mora koristiti mobitel. Nisam ja neka velika faca u firmi, pa ne mogu baš previše inzistirati na mojim principima. Imao sam opciju da koristim mobitel od supruge. Već to radim kada je u pitanju banka, ali se ona na to ljuti. Za mene nije problem potrošiti koju kunu da ga kupim, ali je stvar principa. Na kraju je moje poduzeće odlučilo da mi pokloni službeni mobitel. Jednostavno nisam mogao reći ne. Jutros su me obavijestili da je stigao i da moram proći u ured da ga podignem. U našem poslovnom prostoru se nalazi samo jedna osoba koja pokriva i ovakve slučajeve. Dogovorili smo se da prođem oko podne. Tražio je da ga nazovem s recepcije, u zgradi postoji više firmi, pa će on sići i donijeti mi paketić. Protokol o sigurnosti zabranjuje da ja odem do njega, u ured.

Stigao sam na vrijeme, obavijesti portira koji je nazvao i rekao da će kolega odmah sići. To odmah je na kraju ispalo preko četvrt sata. Uručio mi je moj novi device: Samsung Galaxy A20e. Izašao sam i uputio se doma. Otprilike na pola puta je jedan bar s par stolova na jednoj maloj terasi. Morao sam nešto napraviti u borbi protiv depresije koja me je sve više obuhvaćala. Sjeo sam i naručio jednu pivu. Since je blago grijalo moje obraze. Mir i opuštanje su me ispunjavali. Kada sam stigao doma osjećao sam se malo bolje. Supruga je odmah htjela da aktiviram stvarčicu, ali sam ja prvo htio ručati: nisam želio da si pokvarim objed. Nakon obroka sam malo i dremnuo: ne zovu ovo bez veze smart working. Nakon toga sam napunio bateriju i krenuo s aktiviranjem. Za svaku stvar garantiraju privatnost, ali odmah shvatiš da taj koncept ne postoji. Moraš otvoriti i račun kod Google-a: operativni sistem je njihov i to se praktično ne može izbjeći. Uspio sam poslati moju prvu poruku i nazvati ženu koja je sjedila kraj mene. Nakon toga stvar mi je rekla da se treba ažurirati. Evo već pola sata čekam da to završi. Da bi preživio sve ove stresove u toku dana, morala je pasti još jedna piva.

Hladna piva je malo pomogla, ali sam na kraju isključio mobitel. Odlučio sam da me je za danas dovoljno maltretirao. Sutra me čeka naporno jutro jer treba aktivirati VPN. Odštampao sam proceduru, ali mi je muka već kada samo pročitam što sve treba napraviti. I kažu nam da nove tehnologije olakšavaju naše živote. Lažu! Znao sam to već prije. U nekoliko članaka sam već iznio moje mišljenje kako nas pomalo zatupljuju i od nas stvaraju samo jednu stvar koja ih zanima: potrošače.