Canalblog
Editer l'article Suivre ce blog Administration + Créer mon blog
Publicité
Veliki prasak
Veliki prasak
Publicité
Archives
Veliki prasak
14 janvier 2015

Ja sam Charlie

prasak

Teroristički napad na redakciju Charlie Hebdoa se dogodio 7. siječnja 2015. Dvanaest ubijenih osoba. Danas je prošlo 7 dana od tog događaja; tjedan dana šoka i nevjerice, istrage o počiniteljima zločina, diskusija o uzrocima koji su doveli do atentata i pitanja o tome što učiniti da se nešto slično ne ponovi. Ali nije se završilo na tome. Isti dan je ubijen jedan policajac (kasnije se shvatilo da je to dio istoga scenarija), a dan iza toga pale su još 4 žrtve u košer trgovini.

Pomno sam pratio informacije i ono što mi je prvo privuklo pažnju je bila osobna karta jednog terorista "zaboravljena" u automobilu koji su koristili za bijeg. Vrlo čudno!? Ideš izvršiti teroristički prepad i nosiš sa sobom osobni dokument; ako te zaustavi policija da te mogu identificirati. Pa onda ga uspiješ izgubiti i tako svi znaju tko si. Jako nelogično, bar na prvi pogled, to više ako se uzme u obzir da su svi izvjestitelji podcrtavali činjenicu o profesionalnosti napadača. Prvo što sam pomislio jeste da je u stvari netko tko nije musliman inscenirao sve da bi bacio krivnju na njih. Poslije se ispostavilo da ta moja hipoteza nije bila ispravna. Kada sam o tome raspravljao s jednim poznanikom, dobio sam indirektno objašnjenje. Postavio mi je pitanje: "Pa da li si ti ikada čuo za anonimnog mučenika"?

Na osnovu informacija koje posjedujem probao sam napraviti sistemsku analizu uzroka i posljedica. Osnovni uzrok napada jeste sukob u Iraku i Siriji, gdje ISIS pokušava stvoriti kalifat, a zapadne države, među kojima i Francuska, nastoje to spriječiti. Među zapadnjačkim državljanima koji se bore na strani ISISa, najveći je broj Francuza; preko tri tisuće. U videu koji je snimio terorista iz košer trgovine, on izjavljuje da zapadne snage ubijaju njihove žene i djecu i da s ovim terorističkim aktom žele da zapad osjeti istu bol koji i oni osjećaju. Normalno da pritom zaboravlja spomenuti svu onu nevinu djecu i žene koji su oni pobili na Bliskom Istoku.

Direktni povod su satiričke karikature s likom propovjednika Muhameda koje francuski časopis već godinama objavljuje. Satira je oblik izražavanja koji ismijava državu, vlasti ili pojedinca. U slučaja spomenutih karikatura, ismijava se direktno ili indirektno religija (islam) i njeni vjernici. Satira je često na granici uvrede i nisu rijetki slučajevi gdje su satiričari završili na sudu zbog klevete; u nekim slučajevima su osuđeni, u drugima oslobođeni. Ovih dana jedni brane slobodu izražavanja, a neki drugi, pretežno anglosaksonski mediji, drže da su karikaturisti Charlie Hebdoa često išli preko granice dobrog ukusa. Dok se u latinskim zemljama reproduciraju spomenute karikature, anglosaksonske novine gotovo jednodušno odbijaju njihovo tiskanje. Podvlače da je sloboda izražavanja ograničena slobodom vjere i rase, i da ove dvije teme ne bi trebale biti predmet ismijavanja. Jer ne postoji apsolutna sloboda; njena granica je uvijek poštivanje slobode nekoga drugoga.

Ono što nas često osobno stavlja u sukob s drugima jeste nepriznavanje razlika među nama. Prije par tisućljeća u staroj Grčkoj je živio filozof sofističke orijentacije Protagora koji je famozan po izreci da je čovjek mjerilo svih stvari. Drugim riječima, mi dajemo etičke sudove na osnovu našeg iskustva i obrazovanja, vidimo svijet s naše točke gledišta. Problem je što često ne uspijevamo dokučiti da drugi imaju različito viđenje od našega. Vidimo da unutar nađe kulturno religiozne grupe (i Latini i Anglosaksonci su kršćani, govore indoeuropskim jezicima i imaju povijest koja se isprepleće, s puno zajedničkih točaka) postoje različito viđenje religiozne satire, pa nije ništa čudno da neka druga skupina, u ovom slučaju oni koji pripadaju islamskoj vjeroispovijesti, vidi karikature Muhameda na treći način; to jeste da su im potpuno neprihvatljive i da ih smatraju uvredom njihovoj vjeri, pa tako indirektno i njima samima. Kuran zabranjuje prikazivanje lika Muhameda, pa je već i jednostavni crtež koji ga prikazuje bogohulan, a da ne govorimo o karikaturi.

Mnogi europski intelektualci podržavaju stanovište da se nalazimo u Europi i da ovdje vrijede europska mjerila, prema tome satira je u našoj kulturi i dobro je došla. Zaboravljaju da je danas svijet globaliziran i da informacije brzo putuju. Isto tako su smetnuli s uma da u Europi žive brojni muslimani koji su već dobrim dijelom integrirani u europsku kulturu i često se bore da budu uključeni u nju u još značajnijoj mjeri. Radi se o uobičajenom kulturnom sukobu koji se događa kod migracije naroda, a migracija nikada nije prestala. Počevši od arapskih upada u Europu u srednjem vijeku, preko turskih gastarbajtera u Njemačkoj do izbjeglica iz Afrike o kojima svakodnevno slušamo na televiziji i čitamo u novinama. Francuska je jedna od najislamskijih zemalja u Europi (gotovo 9%) i o tome mora voditi računa.

Rješenje je u umjerenost. Da li vrijedi inzistirati na diskutabilnoj slobodi izražaja preko satire i platiti to sa 17 ljudskih života? Netko će vjerojatno reći da su u tom slučaju pobijedili teroristi jer su dostigli svoj cilj. Evo još jedna ljudska osobina: uvijek se mora pobijediti! Bez obzira na cijenu. Bez obzira da li se radi o nafti ili humoru. Da ne bi bilo nesporazuma: osuđujem bez najmanje rezerve terorizam, bilo kakvog oblika i s bilo kojom motivacijom. Samo sam iznio moje viđenje događaja i moje mišljenje da se s malo razuma i malo više tolerancije mogu izbjeći velike neprilike.

 

Publicité
Publicité
Commentaires
Publicité