Zanimljivo je kako svake godine u ovo doba stavim jedan članak, odmah nakon Eurovizije. I ovaj puta sam gledao, ali neću o tome. U svakom slučaju naša predstavnica je bila najljepša i oko toga nema dileme. Meni niti pjesma nije bila loša, ali stručnjaci i europsko slušateljstvo ne dijele moje mišljenje. Pa o čemu ću onda danas, ja sam sebe pitam? Zadnji period je za mene psihološki prilično složen. Ne želim ovdje ulaziti u detalje, to jeste javno prati prljavo rublje, ali mogu samo spomenuti da su obiteljski odnosi prilično zategnuti.

Tako sam se jedno subotnje jutro našao naslonjen na prozor kako gledam tko prolazi ispred kuće. Kao neka stara bakica ili nezaposlena domaćica koja ne zna što bi više radila. Pogledala je svoju uobičajenu jutarnju emisiju na televiziji, oprala sve podove, pobrisala prašinu u kući i s ulaznih vrata (usput je malo prošla i po vratima susjede koja nikada ne čisti), gulaš se krčka na laganoj vatri već sat vremena i na kraju je ostao samo prozor, pogled na život koji je okružuje. Svaka sličnost s onima koji koriste Windowse i kojima je to postao pogled na svijet je namjerna.

Pogled mi se šeta po okolici. S lijeve strane mali, ali bogati park s visokim čempresima i netom pokošenom travom. Jedna mama gura u kolicima bebu. Na ulici dva prolaznika, jedna starija žena i jedan muškarac srednjih godina. U rukama su im najlonske vrećice, one koje zagađuju prirodu. Očito je da se vraćaju iz kupovine živežnih namirnica. Evo jednog umirovljenika koji šeta psa. Sigurno mu je doktorica rekla da ga kupi i vodi u šetnju jer je to smirujuće, a i natjerat će ga na kretanje. Čujem plač bebe iz parka i vratim pogled unazad. Mama razgovara na mobitel a mali ili mala se dere. Mama ne trza. U međuvremenu umirovljenik je izišao iz mog vidnog polja i više ne znam na što da obratim pažnju. Sve sam već vidio.

Pogled mi se diže u visinu. Plavo nebo prepuno oblaka. Bijelih, sivih, onih koji izgledaju kao gromade i onih koji su razvučeni kao vata. Brzo putuju s istoka prema zapadu; očito je da postoji jaka visinska struja zraka. Posvećujem se detaljnom razgledanju i pokušavam prepoznati oblike u oblacima. Najčešće vidim ljudsko lice, uglavnom kao karikatura, s dugačkim nosom i velikim ustima. Jedan oblak me podsjeća na vrat i glavu žirafe. Drugi izgleda kao slušalica telefona, onoga koji se koristio prije desetak godina. I boje su fascinirajuće: prisutne su sve nijanse sive. Dodatni vizualni efekt stvara sunce koje osvjetljava pojedine dijelove oblaka i čini ih gotovo prozirnima, bar na izgled.

Nakon četvrt sata sam se umorio od promatranja, a i moja mašta je prestala da pretvara bezličnu masu u prepoznatljive slike. Gledam na sat. Prošlo je podne. Odlučujem prošetati do centra mjesta. Ima nekih pola kilometra. Tamo sam u malo pet minuta. Na trgu postoje dva bara. U ovo doba dana, u oba su posjetioci starije osobe. Neki piju kavu, vidim i par pelinkovaca, a jedan finiji čovjek ispija čašu bijelog vina: elegantno. Vidim jednog poznanika koji sjedi sam za stolom i pridružujem mu se. Naručujem jedno pivo. Danas je toplo, podne je prošlo, pa će jedna piva popraviti tmurno raspoloženje.

Ni moj drug za piće nije najbolje volje. Izgleda da sam mu došao kao naručen. Spremno je krenuo u svoju seansu psihoanalize, besplatne. Kažu da psihoanaliza funkcionira prije svega zato što je skupa. Kada nešto puno platiš, moraš postići neki rezultat: to je neka vrsta placebo efekta. Kako je ova besplatna (u najbolju ruku mogu mu tražiti da mi plati piće) ne znam koliko će mu pomoći. On se ne obazire na moja razmišljanja, a kako bi i mogao kada nisu izražena naglas, i priča li priča. Po struci je ličilac. Ima registriranu firmu i radi sam. Ponekad uzme nekoga na crno da mu pomogne, ali ne u zadnje vrijeme. Kriza je svima i posao mu je jako opao. Kaže da svi sami farbaju, čak i univerzitetski profesor koji živi u našem mjestu. Vidio ga je neki dan kroz otvoreni prozor, na ljestvama i s valjkom u ruci kako pobjeljuje strop spavaće sobe.

Nastojim mu skrenuti tok misli, odvratiti ga od posla i pitam ga da li ima neki hobi, što radi u slobodno vrijeme. Za trenutak ga uspijevam odvući s njegovih problema. Ima već par godina da se počeo baviti gađanjem s lukom i strijelom. Kod nas u naselju postoji streličarsku klub i tamo često odlazi jer ima puno slobodnog vremena, jer nema posla... Dugo je trajalo; nakon dvije rečenice se vratio na staro. Žao mi ga je, a kod mene nema financijske krize; bar nešto ide kako treba. Odlučujem da mu ponudim da pofarba dnevni boravak i mali hodnik u mom stanu. Prihvaća. Dogovaramo se da će popodne svratiti da pogleda što treba uraditi i da će mi napraviti predračun. Ja već imam u glavi koliko bi to trebalo koštati.

Sjedimo kod mene u kuhinji i već smo na drugoj pivi. Nikako da izađe van cijena iako sam već dva puta pitao. Na kraju mi saopćava iznos koji je dobrih 50% viši od onoga što sam ja imao u glavi. Vadim još jednu bocu iz frižidera. To je zadnja. Dijelimo je na pola. Uzeo sam si malo vremena prije odluke da li da prihvatim ponudu. Na kraju sam rekao da. Žao mi ga je, dobar je čovjek, a meni parsto kuna više ne mijenjaju život. Jedino mi se ne sviđa kada neko kuka, a onda ti opali cijenu kao iz vedra neba, kao da tebi pare rastu u vrtu.