Kockanje u Japanu

Zahvaljujući kockanju, na posredan način sam uspio zaraditi prilično novaca. Ne mogu reći da sam bogat, ali za moje potrebe imam više nego dovoljno. Auto koji vozim je star 18 godina. Karoserija je u lošem stanju, s puno ogrebotina i po kojim udubljenjem zbog nepreciznog parkiranja. Najinteresantnije je jedno duboko, na samom rubu prtljažnika: supruga nije vidjela kolica od supermarketa. Nisam se niti najmanje uzbudio ili naljutio kada sam to vidio. Auto ionako ništa ne vrijedi, ali služi svojoj svrsi. Ovih dana upravo gledam da ga promijenim. Već je star, odlično me je služio i ne želim da imam neugodna iskustva u budućnosti. S obzirom na neprikosnovenu kvalitetu i pouzdanost, novi automobil će biti iste marke, ali novi model. Onaj koji ja posjedujem se godima već ne proizvodi. Sve ovo sam rekao kako bih pokazao da ne držim do materijalnih stvari i kako mi nije važno pokazati se prema drugima. Naprotiv, držim da je pametno ostati skroman, pogotovo kada se dođe do nekih para. Općenito, materijalne stvari me ne privlače. Što ih više imaš, to imaš više problema.

Danas se ne osjećam previše u formi za pisanje. Napravio sam pauzu, kava i cigareta, u nadi da će mi se povratiti moja literarna kreativnost, pa da nastavim. Ono na što trošim novac su putovanja po svijetu. Mogu shvatiti one koji provode godišnji odmor uvijek na istom mjesto, ali ja u tom slučaju osjećam dosadu. Zato putujem. Nove zemlje, novi gradovi, nove plaže. Prije svega mi je drago razbiti svakodnevicu; odlazak u ured, posao, povratak, uvečer televizija, preko vikenda kupovanje. Promijeniti ambijent je vrlo ugodno. Uz to se vide novi krajolici, drukčija arhitektura, probaju se nepoznati kulinarski specijaliteti, a često se nešto i nauči iz drugih kultura i religija. Osjećam da se moja duša znatno obogatile u toku mojih boravaka u Aziji gdje je raširen budizam. To mi je nekako najbliže i najshvatljivije u vezi s ljudskim unutrašnjim životom i potrebama.

Kako sam indirektno vezan za svijet kockanja, tako je moj interes okrenut i lokalnim kockarnicama zemlje koju posjećujem. Otići u neki casino u Zagrebu, Beču, Budimpešti ili Londonu ne donosi nikakva iznenađenja; gotovo sve je isto. U Africi su pod jakim europskim utjecajima, pa kada se uđe u neku igračnicu nema se nikakav osjećaj lokalnog folklora, osim možda koja slika obješena na zidu s afričkim životinjama. I ovdje pobjeđuje Azija. U prošlosti sam proputovao Kinu, Tibet, Myanmar i Kambodžu. Ne sjećam se da sam vidio mjesta gdje se kocka. Nedavno sam bio u Japanu i nestrpljivo sam očekivao da uđem u prvi casino. Japanci su poznati kao jedan od naroda s jakom strasti za hazardnim igrama. Proputovao sam pola zemlje i mogu potvrditi da u svim velikim gradovima, ali i manjim mjestima postoji bezbroj mjesta gdje se može igrati za novac.

Zovu ih Pachinko&Slot. Unutra su nalaze desetine slot mašina, manje više istih koje možemo vidjeti kod nas. To me nije interesiralo. Htio sam igrati Pachinko. Nakon dosta izgubljenog vremena u potrazi za nekim od osoblja tko bar malo natuca engleski, uspio sam shvatiti kako stvar funkcionira. Moj "englez" me je otpratio do blagajne i pitao za koliko novaca želim kupiti metalne kuglice. Da, dobro ste pročitali. Radi se o nekoj vrsti klikera ili kako ih neki zovu špekula. Izvukao sam novčanicu od 2000 jena, oko 100 kuna, i za to sam dobio nekih 60 kuglica. Znači da je vrijednost jedne oko kune i pol. Zatim me je moj "vodič" odveo da jednog uređaja sličnog slot mašini. Na vrhu se nalazi jedan otvor u koji se ubaci kuglica. Kuglica pada prema dole i udara u razne prepreke koje se nalaze unutar aparata; sve se odvija u vertikali. Na kraju padne na dno u neki od pretinaca. U nekima propadne i izgubio si je, a u nekima otvori kontejner gdje se nalaze druge kuglice koje ispadnu u kutijicu koja se nalazi na dnu aparata; u tom slučaju si dobio.

Zahvalio sam se mladiću koji mi je pomagao s jednim "arigato" i dubokim naklonom. Odgovorio mi je na isti način. Bio je doista vrlo srdačan i susretljiv. Sjeo sam na stolicu i počeo ubacivati moje kuglice, jednu po jednu. Najčešće su klikeri završavali u praznim rupama, ali je bilo i ponekog dobitka; najviše sam dobio 10 kuglica u jednom bacanju. Kao i kod svih drugih igara, kup klikera koji se nalazio u posudi na dnu se je postepeno smanjivao. Nakon nekih 20 minuta sam ostao na nuli. Tako sam si uštedio trud da shvatim kako promijeniti kuglice u novac. Uzdahnuo sam i okrenuo se na stolici da bih promatrao ostale igrače. Prostorija je bila izuzetno bučna. Glazba popračena zvukom kuglica koje padaju, pojačan od strane audio uređaja ugrađenog u automat, i bukom slot mašina. Igrači u potunosti usredotočeni na igru automatskim pokretima su ubacivali kuglice u za to predviđenu rupu. Kod nekih sam vidio nagomilane količine klikera koja mi je govorila da im dobro ide.

Gledajući ih kako igraju došao sam do zaključka da imaju isti poriv kao i naši igrači. Bjeg od stvarnosti, prenošenje u neki drugi, nestvarni svijet. Ali kako smo ovdje na dalekom istoku, imao sam osjećaj da na ovaj način pokušavaju dostići iluminaciju, nirvanu, odvojiti se od svega materijalnoga i pristupiti višem spiritualnom stupnju. Ne znam koliko u tome uspijevaju, ali po broju igrača u casinoima rekao bih da često pokušavaju. Ja sam uspio dostići samo stupanj praznog novčanika.