Ja nisam od onih koji sve svoje intimne stvari povjeravaju mreži. Mnogi razmišljaju da ih ionako nitko ne čita, pa nema potrebe da se brine o sadržaju, o detaljima koji se u njemu iznose. Uglavnom je tako, ali ima i neugodnih iznimaka pa je zato dobro biti na oprezu. Zbog navedenog razloga neću vam reći zašto sam proveo produženi week-end u Berlinu. Mogu samo reći da je posjet bio iz neformalnih razloga, vezan uz jedan moj hobi koji bi se ipak mogao definirati kao neka vrsta posla.

Stigao sam avionom u noćne sate. Postoji željeznica koja vozi do grada i postaja je relativno blizu mog hotela. Od tamo treba 10 minuta pješačenja. Bio sam umoran, a niti pješačenje po noći me ne oduševljava posebno: lako se je izgubiti. Znači taxi! Vozač je bio druželjubiv i na našem lošem engleskom smo odmah počeli komunicirati. Ja sam čak i rekao par riječi na mom školskom njemačkom. U jednom trenutku sam ga upitao da li je iz zapadne ili istočne Njemačke. Lijepo se nasmijao i rekao mi da je iz Turske. U toku mog boravka još dva puta sam uzeo taxi i uvijek sam za volanom našao turčina. Sve u svemu mogu reći da dobro voze, a simpatija im nije loša strana.

Jesen u Berlinu

Prva stvar koju gledam kada dođem u neki inozemni grad jesu automobili i ulice. Ulice su u Berlinu impozantne, široke, dobro uređene i nema rupa na asfaltu iako imaju prilično oštru klimu. Ostao sam iznenađen voznim parkom koji mi je promicao ispred očiju. Ništa posebnoga, malo bolje nego u Hrvatskoj. Prije par godina sam proveo jedan dan u Frankfurtu i tamo je dojam bio posve drukčiji. Najlošije što se moglo vidjeti su bili golfovi stari 3, 4 godine. Sve drugo mercedesi, bmw-i i volkswageni više kategorije. Izuzetno mali broj japanskih i korejskih automobila i to samo onih skupih. Prvi zaključak je bio da Berlin nije jako bogat grad.

Berlinski zid

U nastavku, to se je i potvrdilo. Nekoliko puta sam ručao i večerao po restoranima i popio po koju pivu u barovima. Cijene su možda malo više nego u centru Zagreba. Zadnju večer sam bio pozvan kao gost u najekskluzivniji berlinski noćni klub E4; barem tako mi je bilo rečeno. Radilo se o grupnoj manifestaciji i piva je bila besplatna. Problem je bilo što je bila i topla. Tako sam naručio jednu duplu votku koju sam morao platiti. Šest eura?! Kod nas se na sličnom mjestu plaća više (a i piva nije mlaka). Najbolje sam se zabavio za šankom bara u hotelu gdje sam odsjeo. Prvo večer s jednim dancem, a drugo s dva poljaka. Nakon dvije pive moj engleski postaje puno tečniji i razgovor teče kao planinski potok. Poljaci su u sat vremena slistili pola boce viskija, pa neka netko kaže da se u Poljskoj ne živi dobro.

Zgrada DIN-a u Berlinu

Uspio sam vidjeti nešto i od samog Berlina. Jesen je ugodno doba za posjet gradovima. Berlin je prilično zeleni grad i u ovo doba godine se odlikuje šarolikošću koju mu daje lišće listopadnih stabala koje poprima sve boje. Nije bilo nešto posebno hladno i četiri dana su prošla bez kiše. Razočarala su me dva berlinska trga, poznata u cijelome svijetu: Alexanderplatz i Potsdamer Platz. Veliki prostori s novim građevinama bez ikakve osobnosti. Na Potsdamer Platz-u se nalaze ostatci berlinskog zida, ali i to me nije posebno dojmilo. Ako ga želite vidjeti u prirodnijem svjetlu, udaljite se s trga: postoji još par stotina metara originalnog zida koji je dijelio zapad i istok ovoga grada. Lutao sam gradom pješke i s metroom uspijevši vidjeti glavne znamenitosti. Lijepo, ali ima gradova koji su mi ostavili puno jači utisak. I ovdje nije rijetko vidjeti pokoji casino.

Piva je po većini lokala ona industrijska, internacionalna koju i mi pijemo. Treba pronaći neku staru pivovarnu ili tradicijonalnu gostionicu i tamo se glazba mijenja. Zanatski proizvedene pive, nefiltrirane, doista posebnog okusa i mirisa: pravo uživanje. Hrana se ne razlikuje puno od naše: meso i krumpir kao prilog. Sve u raznim varijantama, ali koncept se ne mijenja. Mnogobrojni su internacionalni restorani, pa kome dosadi može preći na manje ili više egzotične kuhinje.

Sony centar u Berlinu

Odlučio sam uštediti na povratku pa sam do aerodroma otišao vlakom; desetina troška u odnosu na taxi. Kada sam stigao, 4 dana prije, samo sam prošao kroz aerodrom bez ikakvog zadržavanja pa nisam stekao nikakav dojam o njemu. Na odlasku sam po definiciji morao provesti više vremena tako da sam ga prilično dobro upoznao. Nisam vidio ništa gore po europskim gradovima, a vidio sam ih dosta. Hodnik širok 4 metra, dugačak par stotina, iz kojega vode izlazi prema avionima. Pronaći neko mjesto gdje se može sjesti je prava lutrija: malo sjedalica, a jako puno ljudi. Samo tri mjesta gdje se može nešto pojesti a ja sam bio gladan. Na kraju sam pojeo jedan hamburger, s nogu.