Propustio sam prvo polufinale u kome je pjevala i Hrvatska. Taj dan sam se vratio kasno s posla, bilo je gotovo 8 uvečer, i prvo sam odmorio pola sata uz jedno pivce. Na poslu su me iživcirali uzduž i poprijeko pa sam se osjećao slomljeno i morao sam napraviti jednu dobru pauzu da bih skupio snage na nastavak dana. Zatim tuširanje i pregled elektronske pošte. Kćer se je pojavila na vratima mog studija (kako mi se sviđa zvati rupu od 2x2 metra u kojoj se nalazi moje računalo) i obavijestila me da je na televiziji Eurovizija i da počenje za 10 minuta. Budući još nismo bili večerali, obavijestio sam je da me ne zanima. Moj izbor je potvrdila i supruga; ona je htjela pogledati neki film koji joj je dala neka prijateljica. Večera je bila super, moja omiljena: špageti s pomidorom. Na kraju i čaša crnog vina koja, kada se zbroji s prethodnim pivom, je učinila da sam dobar dio filma prespavao (filmovi od moje bolje polovice su umjetničkog tipa gdje se ja uspavam i bez pomoći alkohola). Pred kraj se pojavila kćerka koja je gledala festival u svojoj sobi i informirala nas da smo prošli u finale. Daj, nakon toliko promašenih godina, konačno da se i nama posreći. Neko bi rekao da sve to nema puno veze sa srećom, nego je u pitanju sposobnost i kvaliteta.

Dan iza, u četvrtak, odlučili smo pogledati drugo polufinale. Obavio sam sve pripreme kako treba, uvalio se u fotelju i pritisnuo zelenu tipku na telekomandi. Dvadesetak pjesama koje čuješ po prvi puta izazovu priličan kaos u glavi. Uz to od teksta gotovo ništa ne razumiješ, pa se dogodi da ti gotovo sve pjesme zvuče isto, a to nije niti daleko od istine. Većina izvođača je pokušala uhvatiti šemu koja se najviše dopada publici i prilagoditi kako pjesmu, tako i nastup tom modelu. Činilo mi se da sam čuo i puno plagiranih stvari. Najbolja u svemu jeste da su mi se te stvari i najviše dopale. Već ih imaš u uhu, pa ne trebaju da ulaze kada su već unutra.

Konačno u subotu finale. 26 pjesama je išlo k'o po špagi. Kako sam polovicu od njih već upoznao prije dvije večeri, neke su mi se počele i sviđati. S nestrpljenjem sam očekivao našu predstavnicu. Kada sam je vidio na pozornici odmah mi je bilo jasno da je pogriješila predstavu; bolje bi odgovarala nekoj modnoj reviji. Konačni rezultat je potvrdio moju prvu ocjenu. Pjesma nije loša, ali se utopila u sivilu svih ostalih. Osobno su mi se najviše svidjeli Gruzijci, koji namaju baš puno veze sa zemljom koju predstavljaju; naime već niz godina žive i sviraju u Londonu i to se vidi i čuje. I još jedna pjesma mi je ostavila možda još veći dojam: ona poljska. Vjerojatno zato što sam je već negdje čuo, to jeste jer je plagijat neke poznate pjesme, ali da budem iskren ne uspijevam ustanoviti koje.

 

Na kraju, najzanimljiviji dio predstave: glasanje. Na početku su objasnili da će posebno dati glasove žirija i posebno one od publike, što je ovogodišnja novost. Mnogima se to nije svidjelo i nisu u potpunosti shvatili mehanizam, ali je meni baš to bilo jako zabavno. Mi smo počeli vrlo iznenađujuće, od četvrtog mjesta, ali smo zatim lagano, ali neumoljivo tonuli prema dnu. Kraj glasova žirija i na prvom mjestu je Australija. Komad dobro pjeva, ima lijepi glas, ali je pjesma kao i sve druge, a meni se dopada nešto originalinije. Stižu glasovi publike. Treba mi malo vremena da ukopčam kako funkcionira. Na kraju preokret i Ukrajina preskače zemlju klokana. Kao u nogometu, kada se postigne gol u zadnjoj minuti. Osobno mi se ukrajinska pjesam više svidjela jer je puno izvornija. Uz to izgleda da je i tekst jako angažiran, protiv Rusije. Vjerojatno zbog toga nije bilo uobičajene, bratske raspodjele glasova.

Na kraju, među prve 4 države po glasovima gledalaca je ušla i Poljska. Dobili su samo 7 glasova od žirija. Odličan primjer koliko se ukusi širokih narodnih masa razlikuju od onih profesionalnih. Upravo je to razlog zašto podržavam novi način prikazivanja glasova, jer pokazuje ove razlike. U stvari je sve isto kao i prije, samo su prije direktno zbrajali glasove žirija i publike za svaku zemlju i tako ih prikazivali, pa je iz svega ispadao neki gemišt. A moja filozofija odgovara onoj od Bijelog Dugmeta: čista voda, čisto vino, ništa mješano.