Želeći to ili ne, vrijeme prolazi. Svaki trenutak smo sve više naprijed, gledajući barem s kronološkog stajališta. U zadnjih pedesetak godina ovo prolaženje se znatno ubrzalo; praktično se dogodio veliki prasak na nivou tehnološkog razvoja. Za neke je sve ovo presporo, dok drugi to isto smatraju prebrzo: ovisi kakav je naš pojam o vremenu. Zavisi o nama samima, duh s kojim doživljavamo svijet koji nas okružuje. Jer ova planeta bez ikakve sumnje žuri.  Smjer i cilj nisu uvijek jasni. Nekima se sve to dopada, dok se drugi gnušaju naše sadašnjost i još više budućnosti. Nitko od ovih subjekata ne može išta učiniti da bi promijenio sudbinu, jer je sve to upravljano od strane viših sila u odnosu na one s kojima mi potencijalno raspolažemo. Da budem jasan, ne govorim o Bogu, o Stvaratelju koji nas usmjerava na našem putovanju.

Jednostavno mislim na sredstva za proizvodnju i radne snage koje su u igri. Kunem se da nisam ljevičar, ali u vezi s ovim nalazim Marxovu povijesnu filozofiju neprikosnovenom. Uspio je shvatiti, a to i dokazati, koje su pokretačke sile u društvu, bar one koje su izvanjske samom čovjeku. Ako ga gledamo iznutra, mislim na čovjeka, naći ćemo mnogobrojne podstreke koji ga pokreću i objašnjavaju njegovo djelovanje i interakciju s drugim osobama, s društvom i s prirodom. Jasno možemo ustanoviti one dobre, kao na primjer ljubav, požrtvovnost, ali isto tako i one koje nisu smatrane jako pohvalnim; sebičnost, težnja bogatstvu i želja za moći. Na žalost ove loše su one koje imaju veći utjecaj na razvoj naše civilizacije.

Od pamtivijeka je uvijek postojao netko tko je bio fizički snažniji, lukaviji, ili inteligentniji i koji je uspijevao nadvladati druge sirovom snagom, lukavstvom ili ubjeđivanjem u nevjerovatne stvari, koristeći neznanje ili naivnost drugih. Sve s ciljem kontroliranja plemena, kaste ili države. Jer je to izgleda najviši nivo težnje. Biti broj jedan (uključujući i onoga iz Alana Forda) sa sobom donosi sva ona materijalna dobra koje netko može poželjeti, plus fenomenalan osjećaj da su ti svi drugi potčinjeni. Kada sastavimo ova dva sastojka, socijološki i psihološki, došli smo ovdje gdje smo danas. Meni osobno, postojaće stanje i perspektiva za budućnost, se ne sviđaju mnogo.

Razina obrazovanja ljudi je vrlo značajan čimbenik u socijalnim procesima. U proteklom stoljeću smo imali nevjerovatan razvitak upravo na ovom području. Prešli smo sa prirodne nepismenosti, na visoki nivo obrazovanja i opće kulture. To je bio jedan od razloga koji je omogućio strahovit tehnološki razvoj. Otvaranje škola, fakulteta i istraživačkih centara stvorili su generacije koje su u pola vijeka dostigli više pronalazaka nego u cijelom prethodnom postojanju ljudske vrste. Prijevozna sredstva za sve, kućanski aparati koji štede vrijeme i oslobađaju ga. Nije se više neophodno probuditi u ranu zoru i otići okopavati polje, nadajući se da nam vremenske nepogode neće uništiti urod. I na kraju je stigla i globalna mreža. Omogućuje kupnju roba i usluga, bankarske operacije, igranje casino igre, klađenje, investiranje na burzi, sve online, bez da se pomaknemo sa stolice (nije zanemariva ni opasnost od zakržljavanja naših tjelesnih funkcija).

Imam lagani osjećaj da je već neko vrijeme u toku suprotni trend. Imamo na raspolaganju više vremena nego prije, ali u zadnje vrijeme nastoje da nam ga smanje. Umjesto da se smanji trajanje radnog vremena (uobičajenih 8 sati su izboreni još početkom dvadesetog stoljeća) i obezbijedi posao za više osoba (gotovo svi imaju problem nezaposlenosti), ono se povećava i koristi se sve više prekovremeni rad. Jer mi trebamo novac, a oni to znaju. Prije nekoliko godina standard je dostigao svoj vrhunac i sada pomalo pada. Netko je možda zaključio da je bio previsok. A što radimo u slobodno vrijeme?

Zaljepljeni smo za naše pametne mobitele i računala, povezani u svim mogućim društvenim mrežama i to nam daje senzaciju da činimo dio globalne grupe, ali smo u stvari svaki dan sve osamljeniji, otuđeniji. Izolirani od drugih i ovisni o elektroničkim spravama koje nam pružaju nadomjestak pravog života. Ljudi se vraćaju neznanju i otupljenosti jer o okolnom svijetu ne znaju gotovo ništa ili vrlo malo. Pravo sučeljavanje, razmjena ideja i iskustava gotovo da više ne postoje. Meni se čini da sve to nekome nije mrsko. A ljudi se prilagođavaju puno lakše kada su zaokupljeni nečim, pogotovo ako je to i ugodno. To što sutra može postati manje prijatno je tema za neko drugo razmišljanje.